Da bi preživjele, razmnožavale se i rasle životinje trebaju izvore hrane i zaklon. S obzirom na probavne procese, te kompeticiju unutar i između vrsta, životinje se susreću s odlukama kako locirati i naći izvore hrane te zaklon. Vrstu i količinu hrane pojedene i probavljene određuje interakcija životinja-okolina, bilo da je plijen biljka ili životinja. Cilj u životu divljači je maksimiziranje unosa hranjivih tvari uz minimalnu potrošnju energije.
Može se reći da je u svijetu divljači na prvom mjestu ekonomičnost i racionalnost. Da bi uspjela racionalizirati potragu, unos i probavljanje hrane, upravo tim redoslijedom, jedinka mora skupiti i posložiti informacije o količini, distribuciji i kvaliteti potencijalnih predmeta za prehranu. Ekonomičnost probave je uvjetovana time da sadržaj unesene hrane nadopunjuje i ostvaruje sve procese probave, koje u grubo možemo okarakterizirati kao stimuliranje probavnih organa (nadraživanje s ciljem aktiviranja funkcije) i samo probavljanje (maksimalno izvlačenje hranjivih tvari). Sposobnost životinje da nađe hranu i kvalitetno ju probavi (mir i zaklon), je upravo taj ograničavajući faktor kondicije, fiziološkog, te reprodukcijskog statusa jedinke. Kretanje jedinki po staništu s ciljem pronalaska pogodnih mjesta za obitavanje, odnosno napuštanje mjesta obitavanja s nepogodnim životnim uvjetima nam određuje prostorni raspored jedinki unutar staništa populacije divljači nekog lovišta.
Teorijski možemo razlikovati tri osnovna tipa prostornog rasporeda:
- neravnomjeran raspored po principu slučajnosti,
- ravnomjeran raspored,
- neravnomjeran grupni raspored.
Neravnomjeran raspored po principu slučajnosti bio bi moguć samo u sredini u kojoj su životni uvjeti na bilo kojem dijelu stanišnog područja isti. Ravnomjeran raspored bio bi moguć kada bi jedinke u staništu bile raspoređene kao biljke u poljoprivrednim kulturama. Ova dva tipa prostornog rasporeda u prirodi gotovo da i ne postoje, stoga se kao najčešći osnovni tip prostornog rasporeda smatra neravnomjeran grupni raspored. Ovaj tip prostornog rasporeda podrazumjeva neravnomjeran i najčešće grupni raspored po površini staništa, pa čak i kod onih životinjskih vrsta koj karakterizira pretežno pojedinačni (solitarni) način života, jer se i one makar tijekom parenja i prilikom odgoja svoje mladunčadi nalaze u grupama (srna, zec), a taj raspored ovisi o rasporedu hrane ili pogodnih mjesta za zaklon i razmnožavanje. Socijalno ponašanje životinja ima očigledan utjecaj na prostorni raspored jedinki.
U lovnom gospodarenju nastojimo divljač uzgojnim mjerama raspršiti po čitavom staništu, no to je u praksi vrlo teško ostvarivo. Gospodarenjem i prilagođavanjem lovišta mjerama poboljšanja staništa, možemo stvoriti uvjete u kojima divlje životinje mogu maksimizirati broj proizvedene mladunčadi, no ne možemo diktirati raspored jedinki po staništu. Za razumjevanje ponašanja divljih životinja u staništu, nužno je proučiti parametre dinamike populacije (prirast,smrtnost), promatrati divlje životinje u sklopu ekosustava u kojem žive (životna zajednica šume ili polja), pratiti interakciju divljač-stanište (mir-zaklon-hrana) i utjecaj staništa na kondiciju (prekomjeran broj divljači ili pak prevelika brojnost socijalnih skupova – krda, čopora i dr.), te uzeti u obzir djelovanje čovjeka kako na populaciju divljači tako i na bilo koji segment ekosustava (tlo, šuma, voda i dr.).
Poznavanje kretanja divljih životinja nam može biti korisno jer možemo predvidjeti koja će se vrsta na kojem području pojaviti i u koje vrijeme, pa razlikujemo:
- područja aktivnosti – dnevna kretanja životinja s ciljem zadovoljavanja osnovnih životnih potreba (hrana, voda i dr.),
- područja koćenja – površina koju ženka aktivno brani i tjera druge ženke koje se
- približavaju toj površini i čini sastavni dio ukupnog područja aktivnosti ženke.
- migracije – sezonsko, periodično kretanje, zbog hranidbenih, socijalnih (odvajanje spolova), klimatskih i drugih razloga.
Mnoge vrste divljih životinja su u lovištu raspoređene u obliku streljačke mete, sa najvećom gustoćom naseljenosti u sredini nekog područja pa se ta gustoća naseljenosti smanjuje idući od središta mete, odnosno od najveće gustoće naseljenosti. Centar najveće gustoće naseljenosti nije uvijek u topografskom centru lovišta, već je tamo gdje su uvjeti života (mir-zaklon-hrana) za pojedinu vrstu najbolji. Jednako tako tih centara najveće gustoće naseljenosti može biti u lovištu više, što ovisi o načinu života pojedine vrste, dakle ovisi o socijalnoj stratifikaciji unutar krda, sezonskim migracijama, odvajanju spolova tijekom godine i dr.
Na primjeru vrste jelen obični koji je vrsta krda, možemo vidjeti kako socijalni odnosi i stratifikacija unutar krda, između krda i između spolova može formirati više centara visoke gustoće naseljenosti. Kod srneće divljači, koja je distancijska i teritorijalna vrsta je utvrđeno da su na nekim područjima unutar lovišta teritoriji manji i da ih je više u odnosu na druga područja istog lovišta gdje su teritoriji veći, a samim tim ih je i manje. Raspršenost jedinki po površini lovišta kojim gospodarimo je uvjetovan potrebama pojedinih vrsta, a najčešći su čimbenici: osiguran mir, dobar zaklon i prisutnost izvora hrane.