Oblik jelenskih rogova može biti ili napadački ili obrambeni tip ili pak kombinacija ta dva tipa. U naravi evolucija je u pitomijim prirodnim uvjetima favorizirala obrambene odlike rogova, dok je u surovim prirodnim uvjetima, jaka unutarvrsna i izmeđuvrsna kompeticija te velik broj predatora, favorizirala napadačke odlike rogova. Tako da zapadni i istočni tip jelena običnog posjeduje obrambenu strukturu rogova, dok jeleni u vjetrovitoj stepi Azije, kao i wapiti jeleni posjeduju izrazito napadačku strukturu rogova.
Granice areala rasprostranjenosti istočnog i zapadnog europskog jelena preklapaju se na Balkanskom poluotoku, prateći poplavna područja rijeke Dunav, koja su ujedno i migracijski put ulaska jelena običnog od Crnog mora u srce Europe. Ova dva tipa je teško razlikovati kada su jedini kriterij morfološke odlike rogova. Morfologija rogova mijenja se ovisno o starosti grla, intenzitetu gospodarenja, hranidbi, gustoći naseljenosti i dr. Najtočnije ćemo prosuditi o kojem je tipu jelena riječ kada promatramo potpuno razvijene grane rogova odraslog grla. Zapadni tip nosi rogove koji imaju potencijalno veliku tendenciju grananja, no duljina grana je kraća kao i ukupna duljina parožaka u odnosu na istočni tip. Potpuno razvijeni rogovi mužjaka zapadnog tipa sadrže nadočnjak, dugački na grani nisko postavljeni, prema vijencu spušteni srednjak i dobro razvijenu razgranatu krunu. Ledenjak često nedostaje na jednoj ili obje grane ili je ledenjak kratak, naznačen poput gumba. Potpuno razvijeni rogovi mužjaka istočnog tipa sadrži nadočnjak, ledenjake približno iste duljine kao i nadočnjake, srednjak postavljen oko sredine grane i karakteristične duple krune (poput dvije vilice, 2×2 ili 3X3 paroška).
Grane rogova su dulje nego kod zapadnog tipa. Osim ova dva tipa, u Dunavskom porječju nailazimo i na wapitioidnu morfologiju rogova. Kod šumskog wapitija „Altai wapiti“ (Cervus canadensis sibiricus) nailazimo na izrazito napadačku morfologiju rogova, dugačak nadočnjak, ledenjak duži od nadočnjaka, srednjak na sredini grane i najčešće tri (može i više) parožaka u nastavku grane. Wapitiji ne oblikuju krunu već paroške nanižu na grani jednog iza drugog poput ostruge. Svi vrhovi parožaka su okrenuti prema unutrašnjosti raspona rogova, kako bi bili što opasniji u klinču prema protivniku. Naime, morfologiju rogova promatramo kao evolucijsko oružje za zastrašivanje protivnika, minimaliziranje sukoba i minimaliziranje ozljeda nastalih uslijed sukoba mužjaka. Zapadni i istočni tip jelena običnog razvijaju defenzivno oružje, kako bi se u borbi zaštitili od uboda protivnika u najizloženija mjesta prilikom sukoba, a to je glava (prvenstveno oči) i vrat. Kod zapadnog tipa dobro razvijena kruna drži na distanci prijeteće paroške protivnika.
Dok su kod istočnog tipa ulogu očnog štita preuzeli dobro razvijeni ledenjaci. Nadočnjaci, srednjaci, a posebno dobro razvijeni vučjaci su napadački parošci u klinču. S druge strane, wapitioidna morfologija rogova je izrazito napadačka i za napad mogu koristiti sve paroške, pa čak i ledenjake koji su često dulji od nadočnjaka i vrhom zavinuti prema suparniku u klinču. Bubenik (1982.) navodi da je prilikom istraživanja kod Osijeka (Belje) registrirao 23 na jedno oko slijepih mužjaka i jednog potpuno slijepog mužjaka, a kao razlog je naveo nedovoljnu razvijenost paroška ledenjaka kod istočnog, maraloidnog tipa jelena. Jednako tako moguće je na istom grlu primijetiti odlike kako istočno, tako i zapadno-europskog tipa jelena običnog, a na morfološkim odlikama rogova nailazimo i na primjese wapitioidnog tipa. Gospodarenje populacijom jelenske divljači u slobodnoj prirodi u svrhu lova ima za cilj maksimalizirati proizvodnju visoko vrijednog rogovlja. Jedna od mjera je i selekcijski odstrijel.
Da bi odabir grla koja će nastaviti prosljeđivati svoj genetski materijal bio što uspješniji, potrebno je poznavati arhitekturu i mogući razvoj jelenskih rogova na temelju fenotipa (vanjskog izgleda). Dakle rog jelena nosi genetsku informaciju kako izgleda ili će u budućnosti izgledati. Osim te genetske informacije na ukupni oblik i izgled rogova djeluje i životna sredina, ali i struktura populacije. Jelenski rog dakle nosi genetsku informaciju o svojim maksimalnim dimenzijama koje mogu dostići pojedine, genetski uvjetovane odlike, ali i nosi informaciju o polozaju mjesta račvanja na grani roga, odnosno o mjestima gdje će se razviti budući parošci i da li će grana završavati s jednim ili dva paroška ili će se na kraju grana razviti kruna.
