Ne samo lovni put, Novi Zeland je nešto drugačiji od ostalih dijelova meni poznatog svijeta. Sam taj dugi let avionom, zahtjeva upornu želju posjetiti taj, nama ipak zabačeni dio svijeta.

No, sam izlazak je drugačiji, jednostavna zračna luka u QUENSTOWN –u, jednostavna procedura i doček poznatog lica s kavom. Jednostavan pristup olakšava život. Quenstown, raštrkani adrenalinski grad, poznato zimovalište, ali i neukroćena divljina Mount Aspirig- a. “Dečki, rezervirao sam vam jedinicu za spavanje, kod mene su neki popravci, ne daj bože. Ujutro sam po vas, a večeras odite dole do grada ima mjesta na kojima se možete zabaviti” – preporuka dobro poznatog lovca s Novog Zelanda. Umorni, nakon leta, niti smo za spavanje, niti smo za zabavu, onakvi nikakvi- odlazimo upoznati grad, bolje rečeno vidjeti gdje smo. Ujutro slijedi iznenađenje – idemo helikopterom ! Nema informacija samo raspored, “ti sjedi naprijed, pored pilota i kada budemo iskočili nikako ne idi prema repu helikoptera”.

Dok mi je davao informacije, spremio je pušku na pod helikoptera – ništa mi nije bilo jasno. Uskoro i nije bilo bitno – pogled na organizirani otok ostavlja bez daha. Međusobno se savršeno preklapa divljina u planini, farme, uređeni pašnjaci i naselja. Odlazimo u planine, oblake, snjeg i neponovljive krajolike – “vražja bašća” – kaže. Odjednom kao da je odlučio da je dosta “eno ih – tu ćemo iskočiti”. Koga – gdje – pa mi smo među planinama – mislim si. No, tako je i bilo, “izlazi i nemoj ići prema repu helikoptera”, kimam glavom i krenem prema repu helikoptera !

Ruka na ovratniku i prijekoran pogled me je prikovao uz stijenu dok se helikopter nije podigao. “Ide prema nama – pucaj”, dakle u cijelom tom metežu je puška već bila napunjena i u mojim rukama. Stvarno ide, doduše bojom se ne razlikuje od stijena – ali vidi se, pucam, nestaje. “gdje je – jesi pogodio – prepuni”, ja samouvjereno potvrđujem da je gotova (iako je nakon pucnja više nisam vidio, ali logično bi bilo da je pala) i pokazujem prstom smjer. Helikopter se spušta po divokozu i dovozi je na stijenu do nas. Evo – još sam pod dojmom.

Obišli smo, zatim restorane, šume, lovišta, farme jelenske divljači. Upoznali smo ljude, kulturu, običaje. Ne znam da li je to moj utisak ali vrlo jednostavni, praktični ljudi, rješavaju svakodnevne životne situacije, rješavaju probleme koji su bitni za njihovu lokalnu zajednicu i za pozitivno funkcioniranje njihove životne zajednice. “Dečki – morate znati jednu stvar – ili je bogat državni aparat ili je bogat narod”, s tim riječima smo se oprostili od našeg domaćina i odletjeli kući….